Wirecard: višegodišnje sumnje prije nestanka 1,9 milijardi eura

Slučaj Wirecard jedan je od najpoznatijih primjera kako dugotrajna novinarska upozorenja mogu prethoditi velikom korporativnom slomu. Njemačka platna kompanija, nekoć predstavljana kao tehnološki uspjeh i članica burzovnog indeksa DAX, u lipnju 2020. priznala je da vjerojatno ne postoji 1,9 milijardi eura koje je prikazivala kao sredstva na povjereničkim računima. Nekoliko dana poslije podnijela je zahtjev za insolventnost.

Kako je Financial Times počeo propitivati Wirecard

Financial Times i novinar Dan McCrum godinama su istraživali financijske izvještaje, poslovne odnose i računovodstvene obrasce Wirecarda. Posebna pozornost bila je usmjerena na azijsko poslovanje kompanije, uključujući njezine partnere i takozvani model trećih pružatelja usluga. Prema javno objavljenim izvještajima Financial Timesa, taj je model bio važan za velik dio prihoda i dobiti koje je Wirecard prijavljivao, iako kompanija nije izravno kontrolirala sve poslovne aktivnosti na koje se pozivala.

McCrum i njegovi kolege uspoređivali su javne financijske izvještaje s internim dokumentima, podacima iz sudskih postupaka i informacijama izvora. U izvještajima su postavljali pitanja o vjerodostojnosti prihoda, novčanih tokova i odnosa s poslovnim partnerima. Novinarski nalazi nisu predstavljali sudsku presudu, ali su ukazivali na nesrazmjer između službene slike o brzom rastu Wirecarda i podataka koji su se mogli provjeriti izvan kompanijskih objava.

Financial Times je tijekom tog razdoblja objavio i materijale temeljene na dokumentima i svjedočenjima povezanim s poslovanjem Wirecarda u Singapuru. Kompanija je odgovarala da su navodi netočni, da su novinari dio kampanje protiv nje te da su pojedini bivši zaposlenici ili drugi izvori imali vlastite interese. Wirecard je protiv novinara i drugih kritičara poduzimao pravne i javne korake, a njemačka policija istraživala je i navode o mogućoj manipulaciji tržištem.

Upozorenja prije konačnog sloma

Pitanja o Wirecardu nisu se pojavila tek u posljednjim tjednima prije insolventnosti. Analitičari, ulagači, bivši zaposlenici i novinari godinama su raspravljali o strukturi kompanije, njezinoj ovisnosti o trećim partnerima i teško provjerljivim prihodima iz pojedinih tržišta. Dio tih upozorenja ostao je predmet javne rasprave, dok su druga bila uključena u kasnije revizije i regulatorne istrage.

U listopadu 2019. Wirecard je angažirao računovodstvenu kuću KPMG za posebnu reviziju. Izvješće objavljeno u travnju 2020. nije utvrdilo konačan dokaz da su financijski izvještaji u cjelini lažni, ali je navelo da revizorima nisu bili dostupni svi dokumenti potrebni za neovisnu provjeru pojedinih prihoda i novčanih sredstava. KPMG je posebno ukazao na ograničenja u provjeri poslovanja trećih pružatelja usluga i pojedinih transakcija.

Ta su ograničenja bila važna zato što su se ključni iznosi u financijskim izvještajima oslanjali na poslovne odnose i račune koje nije bilo jednostavno neovisno potvrditi. Ipak, nakon objave izvješća Wirecard je tvrdio da ono nije dokaz računovodstvenih nepravilnosti. Ta razlika između onoga što revizija nije mogla potvrditi i onoga što je kompanija smatrala dokazanim bila je ključna za razumijevanje posljednjih mjeseci prije sloma.

Reakcija kompanije i regulatora

Wirecard je na izvještaje Financial Timesa uglavnom odgovarao odbacivanjem navoda, najavama pravnih postupaka i optužbama da se protiv kompanije vodi koordinirana kampanja. Takve reakcije nisu same po sebi dokaz ni istinitosti ni neistinitosti novinarskih nalaza. One pokazuju kako je kompanija komunicirala s javnošću u razdoblju kada su se pitanja o njezinim računima i poslovnom modelu sve više širila.

Njemački regulator BaFin u veljači 2019. uveo je privremenu zabranu neto kratke prodaje dionica Wirecarda. Istodobno je posebna pozornost bila usmjerena na novinare Financial Timesa i trgovanje dionicama, dok su pitanja o samoj kompaniji i njezinoj bilanci ostala predmet različitih institucijskih postupaka. Kasniji europski nadzorni izvještaji kritizirali su nedostatke u nadzoru nad Wirecardom i podjelu odgovornosti između njemačkih institucija.

Europsko nadzorno tijelo za vrijednosne papire i tržišta, poznato kao ESMA, u svojoj je naknadnoj procjeni ukazalo na slabosti u razmjeni informacija, nadzoru financijskog izvještavanja i primjeni europskih pravila. Ti nalazi nisu značili da je regulator počinio kazneno djelo, ali su pokazali da institucionalni odgovor nije pravodobno prepoznao razmjere rizika.

Nestanak 1,9 milijardi eura

U lipnju 2020. revizorska kuća EY nije dobila dovoljno pouzdanu potvrdu da na računima u azijskim bankama postoji 1,9 milijardi eura. Wirecard je najprije objavio da bi moglo biti riječ o lažnim potvrdama salda. Nekoliko dana kasnije kompanija je priznala da navedeni novac vjerojatno nikada nije postojao.

Priznanje je srušilo temelj financijskih izvještaja i povjerenje vjerovnika. Wirecard je 25. lipnja 2020. podnio zahtjev za otvaranje insolventnog postupka. Markus Braun, tadašnji glavni izvršni direktor, uhićen je i protiv njega su pokrenuti kazneni postupci povezani s navodnim računovodstvenim prijevarama i manipulacijom tržištem. Bivši direktor operacija Jan Marsalek postao je nedostupan tijelima kaznenog progona i međunarodno je tražen.

Važno je razlikovati javno priznanje o nedostatku 1,9 milijardi eura od pitanja tko je, kada i s kakvom namjerom prouzročio nastalu štetu. Financijski slom kompanije, nalazi revizora i novinarsko otkrivanje ne zamjenjuju kazneni postupak. Kaznenu odgovornost utvrđuju nadležni sudovi na temelju dokaza i pravnih standarda.

Što je istraga razotkrila, a što tek trebaju utvrditi sudovi

• Novinarski nalazi: Financial Times je objavio dokumente, analize i svjedočenja koja su otvarala pitanja o prihodima, trećim pružateljima usluga, računima i unutarnjem upravljanju Wirecardom.
• Revizorski i regulatorni nalazi: KPMG, EY i regulatorne institucije ukazali su na nemogućnost ili kašnjenje u neovisnoj provjeri ključnih podataka te na propuste u nadzoru.
• Priznanje kompanije: Wirecard je u lipnju 2020. objavio da 1,9 milijardi eura vjerojatno nije postojalo, a zatim je zatražio insolventnost.
• Kaznene optužbe: Tužitelji su protiv pojedinih bivših rukovoditelja pokrenuli postupke zbog sumnji na prijevaru, krivotvorenje računovodstvenih podataka i druga kaznena djela. Optužbe nisu isto što i pravomoćna osuda.
• Sudska odluka: O individualnoj kaznenoj odgovornosti, ulozi pojedinaca i mogućim drugim povredama zakona odlučuju nadležni sudovi u zasebnim postupcima.

Zašto je slučaj važan

Slučaj Wirecard pokazuje da se neovisno novinarstvo, revizija i javni nadzor nad kompanijama ne mogu promatrati kao zamjene jedni za druge. Novinari mogu pronaći neslaganja i objaviti dokumente, revizori mogu tražiti provjerljive dokaze, a regulatori mogu nadzirati tržište. Kada jedan od tih mehanizama zakaže ili kada institucije informacije ne razmjenjuju dovoljno brzo, ozbiljni problemi mogu dugo ostati skriveni.

Rad Dana McCruma i Financial Timesa posebno je važan zbog ustrajnosti. Istraživanje nije završilo nakon prvog demantija, prijetnji pravnim postupcima ili javnog pritiska. Objavljivanje se nastavilo kroz provjeru dokumenata, razgovore s izvorima i uspoređivanje podataka. Istodobno, odgovornost novinara ostaje u tome da razlikuju provjerene činjenice od navoda izvora i da ne predstavljaju sumnju kao konačan dokaz.

Izvorni medij za središnje nalaze opisane u ovom pregledu je Financial Times, osobito rad Dana McCruma i njegovih kolega. Za razumijevanje naknadnih događaja važni su i javno dostupni materijali KPMG-a, EY-a, njemačkih institucija, ESMA-e, sudova i stečajnih органа. Svaki izvor ima vlastiti opseg i ograničenja, pa se njihovi nalazi ne smiju automatski izjednačavati.